KRIPTOGRAFIJA PTICA

Dlanovi puni pepela popunjavaju
Praznine za uspomene izgubljene
Zbog oklijevanja i straha.
Gledaj, tamo su galebovi!
Oni me progone dok ih hranim
Sa ovog pozajmljenog broda,
Na plovidbi koja je poklon za dug,
I uvijek mnome protiču,
Preziru sve što se predstavlja sudbinom,
A kada ih nema, mene oblim kamenom,
Polako zakiva
Tišina.
…
Postoje ptice raznih boja,
I razne topline neba,
Ali su iznutra uvijek daleke,
Šire krila kao da govore,
Da nikada neću zamahom uma
Doseći daljine koje one sustignu
Snagom svojih pernatih udova,
I čine jedan nenapisan dnevnik,
Sazrela sjećanja koja nose nova značenja,
Kada ih utapam u formalinu.
I zato što ih osjetim,
Ne želim tvoju razglednicu,
Neće mi biti potrebna,
Dobro se slažu moje leteće ptice,
Sa tvojim ustreptalim zvijezdama,
Odletjet ćemo tamo daleko.
Drugačije ne bih podnijela.

---

BALADA O BJELINI

U metafizici biserne naušnice,
Savršena iluzija bogatstva
Odsjaj volje u ogledalu,
I humoreska svjetlosti
Zapisana bijelim kapima.
Noćas nas progone oči Mona Lize sjevera,
I kažeš bol ti je što cvijet umre
Kada ga presadiš u veći sud,
Ako postane jedno
Sa tlom koje ga zna.
No, to je ritual koji se po pravilu
Treba raditi izvana prema sebi,
A ne u obratnom pravcu,
Premda je kod tebe sve naopako
Ali i dalje radi,
Jer ne znaš da nisi upravu.
I to je ponekad moguće,
Jer kada je tvoje unutra – izvana,
A sve izvana – unutra,
Pa širina žulja i lomi ti rebra,
Ona će da prsnu od olakšanja i izliju
Baršun iz srži
Tvojih kostiju,
I tada će se osloboditi
Sve ono što si ustvari.
…
A umjetnost?
Vuče se kao pustinjak u plaštu
Melanholije crvenog, crnog, i bijelih kapljica,
Cipele su joj fraktali geometrije haosa,
Metafora odlaska i nada koja bi tako opstala.
Kao i uvijek laže.
Kaže da ide negdje gdje je čeka mrak,
Ali se bar kapi stapaju u oblak bjeline.
I kao, putuje tamo
Gdje nam se gubi trag,
I rađaju se neke nove zime.

---

TIŠINA

Morala sam pisati pjesme,
Da bih pobjegla.
Šapućući sve ono
Čime ne želim uzbuditi
Svetost tišine.
Tako je, kako je.
Plašim se sebe kad ćutim.
Premda se mrzim dok govorim.
A nikakav instrument
Nije mi jednako blizak,
Kao riječ.
Morala sam pisati pjesme.
Pjesnici kad umru, ostane eho.
Odjekuje ona njihova ćutnja,
Zvoni u tuđim dušama
I puni im neotkrivene praznine,
Kao što pijanista bude ispunjen
Melodijom klavirskih žica,
Dok pedalom produžava ton,
A publika aplauzom podržava
Interpretatora,
Što s užitkom ponovno osjeća,
Tuđu strast
Ili bol.
Pjesma je moj jedini način,
kojim se borim protiv tišine.
Ta permanentna
Fluorescentna boja,
Blijeda je zaštita od tmine,
Ali,
Morala sam pisati pjesme,
Gledati kako dječije u meni
Ubija zreo strah.
Jednom sam sanjala
Da mi tišina otima sve,
Dok udišem svoj posljednji dah.
I tako je užasno besmisleno
Bilo sanjati mrak.

---

O BESMISLENOSTI PISANJA

Na dan kad sam se odrekla poezije,
Samo me Anja  razumjela,
Mi nikada nećemo napisati Vlati trave,
Nikada dostići Bodlerove vrhunce strave,
I kopale smo bijelim prstima meku zemlju,
Dok nam blato nije bilo duboko pod noktima,
I zavukla se neka truhla vlaga pod našim živim kostima.
Zar ne znaš šta se desilo kad je umro Niče,
Zar ne znaš šta su učinili kad je Albertovo biće
Prenijelo svoju spoznaju na cijeli svijet?
Ako si jedna u milijardu, skoro si pa jedinstvena,
No, to znači da ovaj osjećaj dijeliš,
Samo sa još šest osoba.
I šta je onda tvoja uloga?
Zar ćeš svima da se tek tako daš?
…
Jedino bez traga
Čist je odlazak.
…
A i ti si potvrdio da su naši preci,
Odbijali pisati, iz vjerskih pobuda,
Da su smatrali kako svakim slovom,
Dio duše ostane lutati
Gdje ne treba.
…
Ovo nije potpuno novi način skidanja okova.
Solomon je rekao da je sve novo samo zaborav.
…
U svježu rupu u zemlji
Knjiga bez naslova, bijelih korica,
Stotine osmijeha, hiljade lica,
I jedna umrla poeta.

---

KLAVIRSKA MINIJATURA

Ovo je repetitorij poznatih osjećaja.
Sve što smo ikada imali stalo je u oktavu.
Naši molovi i durovi,
Preludij pa bagatela,
Vježbamo život.
Strah i hrabrost su u simbiozi,
Postajem hodač po vrelom kamenju,
I pravim se da kasnije neću trebati stopala.
Veselo kuca tuđe srce ispod moga sternuma,
Danas mi treba nada da u mene iskreno vjeruje
Neko ko me ne voli, ali me zna,
Makar to bila samo ja.
A sve što ćemo ikada imati u toj je jednoj oktavi,
I ne pričaj mi o visini i dubini,
Obje su opipljive istim prstima,
I čuvaj jagodice od noktiju,
Ukloni rožnati višak koji ih skriva,
Da ne zagrebeš plitko.
U ovom trenutku ranjivost i snaga
Ne mogu jedno bez drugoga.
Kad nemaš blizu instrument vježbaj na tvrdoj dasci,
A dok ga ne pronađeš ispravi kičmu.
Ovo je repetitorij poznatih osjećaja,
A sadašnjost tek magla između tonova,
I ništa ne smije osujetiti
Našu posvećenost emocija,
I njihovu odvojenost od osjetljivih
Stvari koje potrebuju život.
Slušaj me.
Ispravi kičmu.

O ovoj poetskoj zbirci možete saznati više u članku Oktava: poezija Amine Hrnčić kao omaž jednostavnosti.