Amina Hrnčić

Put za Agape

Priče su nam se ukrstile
Dok si bio na hodočašću za Santiago de Compostelu,
Ja na svom putu za Katmandu.
U mjesecu koji je imao trideset i jednu subotu.
Stoga nije moglo biti slučajno.
Mogao si biti sasvim običan pjesnik,
Ti, posljednji od reda vitezova lutalica,
A ja jedna od onih arogantnih bića,
Što ispod glasa i lica mladog anđela,
Prekrivaju nedostatak duše i sebičnost djeteta.
Ali krenuli smo te subote skupa putem za Agape.
Mi, usamljeni hodočasnici.
Ti, zato što si mač koji si tražio oduvijek imao opasan,
Neiskorišten,
Ja, jer je zemljotres davno uništio stari Katmandu.
I nije nam bilo teško priznati da smo poludjeli.
Pričao si mi o vjetrenjačama,
Mačem smo izboli vinske bačve
Misleći da su divovi.
Pričala sam ti o mraku, slatkom licu smrti,
Kojekakvim ukletim Holandezima,
I raznim stazama ka slobodi.
Ali koračali smo pravim putem
I nikada nismo zalutali.
Jer smo jedno u drugom
Prepoznali lice Agape.
Bog nam je poklonio čudo.
I do kraja svemira
Svaka sedmica
Uvijek je imala
Sedam subota.

O ovoj pesmi smo, između ostalih, pričali u 4. ND ZAJEDNIČARENJU:

---

Dvije boje indiga

Prvo sam mislila da su zemaljska
Prostranstva
Ono što ti čini mudrijim, i boljim
Piscem,
Da što više mjesta vidiš, što više ljudi
Upoznaš,
Što više planinskih vrhova dodirneš,
Što više srca dotakneš,
To bolje razumiješ svijet.

Potom sam mislila da nisu ni ljudi ni
Prostranstva,
Nego godine iskustva- ono što čini da
Pišeš bolje.
Što si stariji- to se više nataložena znanja
U tebi
Prolijevaju na sve strane,
I inspiracija ne izostaje.
Danas mislim nešto drugo.
Sjedim na klupi.
Čovjek ispred mene podsjeća na
Indijanca,
Ima južnoameričke crte lica, tamnuDugu kosu.
I zviždi neku staloženu melodiju.
Zatim se osvrne, ne shvaća da gledam,
I razgovara- prvo sa jednim,
A onda sa drugim nevidljivim bićem na
Svojim ramenima.
Lud je.
A ja sam ljuta, i zavidim mu.
On vidi nešto što ja ne vidim.
Stoga se razbjesnim.
Krišom otkinem pogolem komad
Njegove duše,
Da ga u pjesmu ugradim.
I tako njega ostavim zauvijek načetog,
Da se u njoj koprca.
Otkriveni su. I više mi ne mogu pobjeći.
Ni on ni njegovi duhovi.
I premda nikad neću znati o čemu su
Oni pričali,
Sretna sam jer u meni raste jedna moć,
Koju je jednako teško
Razumjeti.