Oči Ignacije Agular¹

Gledam svoja zapešća.
Spajaju se u zagrljaj sa zalazećim suncem,
Nebo i vene u plavo, prsti u zlatne krake.
Danas sam u ogledalu vidjela oči Ignacije Aguilar ,
I pitala se kako bi bilo gristi vlastite ruke?

Rekli su da je pokušala pobjeći.
Zamišljam bijeg u vidu kidanja vena zubima,
Nju zakopanu u tlo koje mumificira vrelinom,
Nepouzdano srce koje radi na prekid,
I u očima svih nas vidim nesretnu Ignaciju,
Živimo povremeno,
Budimo se tek ponekad
Naizgled mrtvi.

Pijesak se uvukao pod moje žive prste,
Žulja tabane, grebe pete, prlja nokte,
Šake uranjam u vjetar, obrazi gore.

Tako je lako pasti u san
Ubijeđena da si izbjegla najgoru sudbinu na svijetu,
Srce stane dok živiš sa olakšanjem jer nisi ona,
Znajući da nekad grizla samu sebe,
Tražeći zubima slobodu
U liku brže smrti.

¹ Ignacija Agilar je jedna od meksičkih mumija iz 20. vijeka. Zbog srčane mane sahranjena je živa greškom, a smrt je uslijedila od vreline nakon što je u grobu grizla vlastita zapešća. (komentar autorke)

---

Jezero

Postoji to neko jezero u kojem se kupam,
Gdje je voda vesela kao život, a blaga kao smrt,
I ne čuje se ni vapaj lišća, ni žubor vode, ni cvrkut ptica,
I gdje me grli beskrajno voljena tišina.

Postoji to neko jezero u kojem utapam
Lica kojih se odričem jer previše stežu,
Gledano mojim očima, slušano mojim ušima,
Njihovo jedinstvo mišljenja je groteskno,
I teško je opisati ovaj sveprisutan strah.

Najveća istina izrečena je u Kafkinoj Metamorfozi,
Ljudi koji su bacili svoje živote samo jer je nisu pročitali,
Nisu nikada plivali u toj vodi,
I nisu nikada nikog udavili u njoj.

Postoji to neko izmišljeno jezero u kojem se kupam,
Samo da bih se sakrila, da bih pobjegla od ljudi,
Zaboravljeno je, okruženo stijenama,
Gdje je sloboda oštra pod jezikom kao limun trava,
Gdje golica rahlo tlo među nožnim prstima,
I voda je beskrajno duboko plava.

---

Oči starije od ovog svijeta

Mi koji sumnjamo u legende,
Nikada nećemo razumjeti
Da nam je geometrija poklonjena,
I jednako sveta kao svijest,
Ni da je zaista najprije bila riječ,
Ista, odavdje do usamljenih plemena,
Koja još čuvaju žive priče na svojim jezicima,
I bježe u iskonski mir.
…
Figurina žene,
Iskustvo između prostora,
Riječi starije od ovog svijeta
Čijim znakovima
Nikada nećemo pronaći značenje,
I budne oči koje nas posmatraju,
U svakoj kući,
Oduvijek otvorene,
Uvijek uključene,
Tragovi u glini,
I sedam hiljada godina duboka
Potreba da sebe urežeš
U te velike oči
Koje se dive.

---

Postojanje

Pričali smo o nekoj česmi
Iz koje voda sada teče kap po kap
I ljudima koji vjeruju da je
Oduvijek tako, zanemarujući vrijeme,
A to što mi nismo znali, to što još tražimo,
Ne znači da smo narasli
Samo smo shvatili da smo klupko
I vidimo novo u zaboravljenom starom.
…
Kvantna fizika kaže da
Ono u šta ne gledaš ne postoji
Ono čemu okreneš leđa
Ono o čemu ne razmišljaš
Šta prepustiš sudbini,
Tako da sada postojimo samo ti i ja,
I pričamo o nekoj česmi koja je možda bila slap
Prepušteni jedno drugom
U četiri zida
Uz par kućnih biljaka što nam bogate zrak.
Naši snovi su od paučine, a ova stvarnost od konaca,
Prilagodljiva, meka, neophodna,
Izdržljiva,
I čuvamo se za ono
Što je opipljivo.
…
Suđenice su nas prele u isto vrijeme,
Nikakav mrak ne može zamutiti odsjaj tvoga osmijeha,
Jedinu istinu od postanka svijeta,
Opisanu u drevnim pjesmama,
Bistrinu tvojih očiju,
Centimetar između nas.
…
Samo smo ti i ja,
I dokle nam pogled seže.
Samo ti i ja.

---

Nemušti jezik

Obgrli me svojim granama spokoja,
Spojimo se u jednu dušu
Koja umije da se razdvaja i koja diše
Univerzalnim nemuštim jezikom.

Ona je u ubranom sjemenu paprati
I raste u šumu cvrkuta divljih ptica
Ona se širi u vibraciju tišine
Ona boli svojom jačinom koja se odbija
U odjek valova koji pritišću kamen
I pokreće se u drevnim dubinama mora,
I može bez nje, ali svjetlosti teži.
…
Koliko su samo jaki okovi
Kalupa koji zovemo fraza,
A oblikuju nam misli, duh i karakter!

Naučimo skupa novi jezik
Neki jezik bliže istini, bliže prirodi,
Pun riječi za emocije koje još nemaju ime,
A daju značenje raznim vrstama slobode
Drugačijim sklopovima.

A možda za istinu nije potrebna nova riječ
Nego samo dovoljno pažnje posvećeno staroj.

Zagrli sa mnom jezik bliži duši
I neka za početak preferira dvojinu.

---