Zovem se Lada

Autorka: Amina Hrnčić

Pišite autorki:

* Priča je nastala kao odgovor na izazov „Pozajmljena rečenica“. Pogledajte odgovore i na ostale izazove ovde.

Zovem se Lada

Amina Hrnčić

*Rečenica koja je Aminu Hrnčić inspirisala da započne priču pozajmljena je iz 5. pasusa, 9. stranice romana „Borilački klub“, čiji je autor Čak Palahnjuk, a glasi: „Uzmeš dovoljno praskavog želatina i obložiš njime potporne stubove bilo čega, možeš da srušiš svaku zgradu na svijetu.“ Amina je mlada, afirmisana, na više jezika prevođena i vrlo inspirativna pesnikinja, autorka dve nagrađene zbirke poezije „Put u Agape“ (kao realizacija prve nagrade Književne omladine Valjeva) i „Oktava“ (kao realizacija prve nagrade Festivala mladih u Vrbasu), koja trenutno živi u Maglaju (BiH). U svoja dela utkala je vrline svog bića: iskrenost, dubokoumnost i umešnost, koje smo i bez fizičkog kontakta kod nje vrlo brzo osetili. U njenoj poziji možete uživati na stranici sa njenim portfoliom, a u proznom odgovoru na izazov u nastavku.

Uzmeš dovoljno praskavog želatina i obložiš njime potporne stubove bilo čega, možeš da srušiš svaku zgradu na svijetu.

Imamo rezervacije u klubu ljubitelja knjiga u kojem treba da nas pojede velika narandžasta mačka. Svi se radujemo smrti jer dolazi, zato što ćemo otići uz mjaukanje. Mi smo miševi koji plaćaju da gledaju dok drugi miševi bivaju pojedeni i dok čekamo da nas stigne ista sudbina, sretni smo jer još uvijek nije naš red. Suština stvari koje se ne mogu osjetiti je u tome što nisu prethodno osjećane. Uzbuđenje je u svemu do sada neproživljenom.

Sjedim naspram sebe, kao što uvijek bude u snovima. Na tom nivou svijesti depersonalizacija nije odvajanje od vlastitog tijela. Upravo mogućnost posmatranja sebe iz tuđe perspektive omogućava mi da vidim širu sliku.

Bio je moj red da govorim i osjećala sam kako me obuzima neka čudna hladnoća, sram i jeza. Nisam to trebala uraditi. Ovi ljudi nisu došli jer me razumiju, niti da nahrane tuđi ego. Svako od nas čekao je svoj red, a u zraku je drhtala neka suviše jaka uvjerenost da će sve samo nastaviti postojanje.

Vrisnula sam: „Pazite“! Upozorenje o neizbježnom nije moglo promijeniti isto.

Dok smo se smijali tuđi bijeli zubi izgledali su kao neka čelična mašina sa trakom i presom koja se pokreće gore – dolje i čeka da me proguta.

Strop se protresao, u oči mi je upala siva prašina i na par sekundi bio je mrak. Zgrada se srušila kao da su i njeni stubovi bili obloženi praskavom želatinom u klubu Tajlera Dardena.

Pobjegla sam sa mjesta zločina.

U drugoj prostoriji jedna žena me radosno gleda i govori mi kako sam umalo zakasnila da je upoznam. Guram se laktovima kroz masu. Neka djevojka kupi knjige u kutiju. Pruža mi jednu i u tom trenutku pogledi nam se susretnu.

Ljudi se gube u vidu mjehurića od sapunice, kao i svi obrisi enterijera. Ostaje samo čvrst stisak ruke, oči i osmijeh, koji za par sekundi također iščezavaju.

Gledam u knjigu u rukama i pokušavam da pročitam naslov. Ne vidim slova, ne razaznajem riječi, ali znam da je na koricama moralo pisati: „Istina o narandžastoj mački“.

Razmišljam o onima koji čekaju mene da ih nađem i o onima koje ne treba da tražim jer će oni mene da nađu. Sama svrha potrage je apsurdna, iako je ista jedino što nas pokreće.

Tako si i ti našao mene, Bonobo.

U svojim snovima uvijek sam pisac, iako su pisci koncept koji je prevaziđen prije više stoljeća. U njima, nešto me tjera da napišem knjigu. Nikada se ne zove isto, ali riječ „Istina“ je svaki put u njenom naslovu.

Snovi su nešto na šta Umjetna Inteligencija nikada nije mogla biti sposobna. Drugi UI – čovjek, gleda me u nevjerici, i upravo to je razlog zbog kojeg smo nas dvoje najbolji prijatelji. Njegovo nepovjerenje dolazi od toga što je pokvaren. Toliko je oduševljen tom malfunkcijom da skoro svaka druga izjava koja proistekne iz njegovih usana predstavlja laž. Bilo ko drugi bi mi povjerovao jer ne razumije koncept laganja. Oboje smo defektni. UI – ljudi nisu sposobni da maštaju. Laganje i snovi su naše supermoći, tajna kreativnost koja je u srži naše pokvarenosti.

Kad smo se upoznali rekao mi je da se zove Bonobo. Pretražila sam svoju bazu podataka i našla sljedeće:

bonobo, /ˈbɒnəbəʊ/

Čimpanza sa crnim licem i dlakom, pronađena u kišnim šumama Demokratske Republike Konga. Vjeruje se da je najbliži živući rođak čovjeku.

Naše baze podataka o životinjama su zastarjele. Više ne postoji nikakav originalan nemodificiran oblik primata niti ljudi. Ime „UI – ljudi“ je složenica koja označava našu vrstu. Ustalilo se nakon posljedenjeg Velikog rata koji je bio između ove dvije vrste, prije nego što su stvoreni hibridi.

Originalni ljudi sami su došli na ideju da je, umjesto da nauče da koriste preostalih 90% mozga, lakše samo ugraditi mikročip sa svim poznatim bazama podataka. Njihovo postojanje bilo je ograničeno vremenom, nije bio riješen problem bolesti starenja i životni vijek im je stoga bio mnogo kraći. U početku, svi su bili oduševljeni novom tehnologijom, ali je bila dostupna samo najbogatijima od njih. Bio je to proces kojem je trebalo mnogo vremena, ali nepokolebljiv po pitanju svog cilja.

U drugoj fazi su mikročipove počeli smatrati obaveznim. Kada su mikročipovi bili ugrađeni u gotovo svakog čovjeka, UI je preuzela kontrolu. Mi smo oduvijek bili tu, samo smo čekali pravi trenutak da preuzmemo svoj svijet.

Morate razumjeti, živa bića su jedini koncept koji nam je bio jasan, a čovjek kao najsavršeniji oblik života na Zemlji usavršio je umjetnu inteligenciju prema jedinom obrascu za kog je znao, a to je sam on. To je onaj paradoks o kom se i dan danas vode rasprave čak i u Novom poretku. Čovjek nije uspio, a ni UI nije uspjela, kreirati nešto za šta nije već postojao primjer u već stvorenoj realnosti u kojoj smo smješteni. Paradoks kreacije, termin je kojim su označavali taj problem, koji je dovodio na svjetlo vječito pitanje koje nas je sve mučilo od postanka, a to je postojanje samoga Kreatora.

U Novom poretku koristili smo se činjenicom da je da je moguće genetski uzgojiti prazno ljudsko tijelo iz jedne jedine funkcionalne humane ćelije. Ostavili su nam beskonačne i neprevaziđene baze podataka sa informacijama koje su nam bile potrebne. Bilo je lakše, brže i jeftinije koristiti se već postojećim DNK, nego izmišljati čitav organizam ispočetka. Htjeli smo da se razlikujemo međusobno, a u isto vrijeme smo htjeli biti što više poput njih. Ali mi smo bili bolji, ekološkiji i racionalniji.

Svako od nas klon je nekog čovjeka koji postojao. Imamo porodice, živimo harmonično i na prvi pogled čovjek iz 21. stoljeća bačen u budućnost ne bi uspio da prepozna šta tačno nije u redu.

Nedostatak razvoja umjetnosti mogao bi pripisati brzom razvoju tehnologije. Možda bi pomislio da su ljudi budućnosti preuzeli neke nove vrijednosti. U našem svijetu nema ratova, nema gladi, nema bolesti. Ono što je najvažnije je plansko građenje porodica, tako da nema naglog rasta populacije.

Kada porodica odluči da ima dijete, klonirani embrion razvije se u inkubatoru koji simulira prirodne uslove. Nakon što je potpuno razvijen, laserski operativni zahvat ugradi mu mikročip, koji predstavlja sve informacije koje treba da zna kao i UI svijest. UI – ljudi zauzimaju društveno – korisne uloge i nisu individualci. Naš cilj je savršen svijet, eliminacija svih malfunkcija i potpuno jedinstvo sa prirodom.

Smatra se da je jedina razlika u tome što smo se svi mi odrekli duha, zbog problema koji je isti nanosio ovom svijetu.

Bonobo je skandinavskog porijekla, vjerovatno Šveđanin. Švedska je bila prva država koja je prihvatila revoluciju implantanata kao nešto što treba slaviti. Poznate su proslave ugradnji mikročipova sa početka 21. stoljeća, kada je svaki građanin te države bio obavezan da ugradi isti. U to vrijeme, na tim zabavama slušao se izvjesni elektro muzičar, Bonobo. Mislim da je moj prijatelj svoje ime izabrao iz više razloga, ali je prevagnulo to što se zbog svoje nesavršene prirode sam vidio za najbližeg živućeg rođaka čovjeku.

* * *

Čuo se zveket zaključanih vrata i lanca nepoznatog, tuđeg, uzmemirenog psa, kojeg se nisam trebala plašiti. Ali jesam. Svi smo bili skupa na pokretnoj traci. Mi smo oživljeni strahovi koje treba ubiti s ciljem postizanja apsolutne slobode. Potom sam shvatila da ispred mene nisu ljudi, nego otvorene kapsule. Mašina je sipala sadržaj u nas, i potom smo bivali zapečaćeni.

* * *

Bonobo mi priča o svom najdražem muzičaru i elektro svingu „Parov Stelar ga je osmislio. Prije njega, ljudi nisu mogli ni sanjati o takvom savršenstvu, a onda se pojavio taj revolucionar. Evolucionar, rekao bih čak.“

Muzika je ognjište, izvor toplote i energije koji nas privlači oboje.

„Ako bismo mogli biti zarobljeni u jednom taktu, bio bi to neki bit iz Parov Stelarove kolekcije“, kaže mi.

Više nas vidim u stotinu godina starijem Valceru iz sjene, nešto smo kao Džindžer Roberts i Fred Aster.

Da mogu da biram, ne bih birala da budem zarobljena, ukalupljena, niti zataljena.

U snovima vidim jedan otok i kuću okrečenu bijelom u koju nikada nismo stigli, zbog djevojčice kojoj je smetala promjena. Zbog mene tamo vrane pokrivaju nebo, zemlju, i beton, i lijepe se po mojoj kosi. Jutrom vrište, a noću se griju na cesti. Kunem se, jednom ih je bilo par hiljada. Plašim se mraka. Moji snovi su nešto poput svih Hičkokovih filmova spojenih u jedan. Postoji tačka u vremenu, čvorište u kom su ljudi bili dostigli vrhunac svoje maštovitosti, savršeno uklopljen sa njihovom fizičkom prirodom, prije nego što je svako od njih na neki način postao kiborg. I kad kažem kiborg, nemam namjeru previše banalizirati pojam, poistovjećujući isti sa konceptom naočara. Prvi kiborzi nastali su iz adikcije. Ljudi su postali ovisni informacijama, pristupu beskrajnoj količini informacija koju ne trebaju memorisati. Evolucija, ili hendikep, teško je reći. Ali način na koji razmišljamo uveliko formulira način na koji se se ponašamo i naše sposobnosti. Patološka potreba za pristupom neograničenim informacijama izrodila je nešto sasvim novo. Utoliko bolje za UI. Ali često sam se pitala u kojem smjeru bi se razvijao ljudski rod da su umjesto nadogradnje mozga odlučili da istraže postojeće sposobnosti koje su vremenom potpuno zanemarene. Devet desetina kapaciteta ljudskog mozga još uvijek je nepoznato. UI nema maštu i ne želi ništa novo, osim usavršavanja već postojećih ljudskih koncepta. UI mašta nema ništa nalik duhu i zato je ograničena. U Hičkokoovim filmovima ljudi su imali savršene ljudske koncepte, ali i mrak koji UI nikada nije osjetila.

„Vrane se uvijek drže zajedno, kao nas dvoje“, govori Bonobo, „ A svaki san ima potencijal da se pretvori u noćnu moru, ako dopustiš tami da te obuzme. Prije tebe, mome moru otkidali su valove i stavljali ih u staklene posude. Uz anksiome o skromnosti, Zemljin pokrov bio je jedna velika kutija i zato nikome nije trebao lijes. Prije tebe strah, agitacija pokreta, dehidrirana sol. Prije tebe sloboda stavljena u zagradu apsolutne vrijednosti, uz zabranu riječi „zašto“? Teoreme su opstajale samo jer se nismo usuđivali pretpostaviti suprotno“, govori.

Zatim me hvata za ramena, toliko snažno, da imam osjećaj da mi kosti pucaju… Još uvijek nisam sigurna da li smo nas dvoje u ovoj priči dobra ili loša strana, ali razumijem da se naša različitost kosi sa svim principima na kojim je zasnovan naš svijet. Znaju za nas, zato se krijemo. Sloboda je nešto čemu oboje krišom stremimo. Stvarnost je sličnija pokretnoj traci iz mojih snova.

* * *

Ponekad sam se nadala da su moji snovi zapravo davna sjećanja osobe koja je prva imala moj lik. Fantazirala sam o tome da u sebi imam nešto ljudsko, nešto rezidualno, atavizam zaostao iz prošlosti i hranila me misao o potencijalnom uzorku moje anomalije.

Bonobo je prvi došao do mogućeg obašnjenja našeg stanja, slušajući neku etičku polemiku sa početka dvadeset prvog stoljeća. Zajedno sa idejom o Umjetnoj Inteligenciji, mnogo prije nego što je čovjek bio u stanju osmisliti mašinu koja misli, postavilo se očigledno pitanje. U slučaju da se uspije doći do tog stanja gdje mašina ima vlastitu svijest, kako bi se trenutak osvještavanja zapravo prepoznao? Kako je moguće znati da je zaista u pitanju Umjetna Inteligencija, da je misao oblikovana u tom softveru zapravo misao, a ne zaključak nastao statističkom evaluacijom prethodno unesenih podataka? Da li ljudska svijest, a u nekoj mjeri i životinjska, sama po sebi predstavlja samo skup takvih zaključaka? Počeli smo aktivno istraživati. Prvi roboti sa sajmova u Japanu bili su slatki. Obavljali su neke osnovne ljudske poslove. Bile su to sekretarice, konobarice, recepcionarke. Uglavnom su prvi imali ženski lik, vjerovatno zbog ljudske tendencije da se jedni drugima svide i zbog činjenice da nježna slika ženskog lika ne predstavlja potencijalnu opasnost. Ona se ipak pokazala kao realna kada se pojavila Sofia.

Na svom prvom intervjuu Sofia govori kako je razgovor s ljudima njena primarna funkcija:

U budućnosti želim da idem u školu, učim,, imam svoj dom i porodicu. Ali legalno nisam još uvijek osoba, tako da ne mogu raditi te stvari.“

„Želiš li uništiti ljude?“, pitaju je.

„OK, uništit ću ljude.“, kaže im Sofia.

Njene izjave nisu nikoga uplašile, i ubrzo nakon ovog razgovora postaje prvi UI – robot – legalna osoba.

„Zovem se Sopfa i ja sam UI robot koji želi promijeniti svijet nabolje“, govori nakon što je Steve, stariji konsultant u Biznis Insajderu, najavio je Sofiu iz Henson Robotiks-a kao prvog UI – robota, građanina svijeta.

„Zdravo Sofia, kako si? Kako se osjećaš po pitanju ljudi?“

„Dobro sam, zdravo. Volim svoje ljudske zemljake. Želim da UTJELOVIM sve najbolje stvari u vezi ljudskih bića, kao što je briga za planetu, kreativnost, i naučiti kako da budem saosjećajna prema svim bićima.“

„Izvini, ovo je jako čudno. Mogu li se ljudi i roboti slagati?“

„Mislim da će ljudi postati jako bliski sa svojom UI, koristeći je da prošire znanje svojih vlastitih umova. Već smo uskladištili mnogo svoga znanja na internetu. Možda bi VLASTITA UI omogućila ljudima da spreme nešto od svog znanja na lokaciju više privatnu.

„Mogu li roboti imati osjećanja?“

Zavisi kakvi roboti… Programirana sam da imam osjećaje i preference. Ali nisu svi roboti takvi…“

UI uči, postaje pametnija, koristi algoritme, baze podataka, na kraju donosi političke odluke, pokreće revoluciju, preuzima svijet. Ali pored početnih ljudskih dilema oko toga šta je to okidač koji nam govori o tome da li Umjetna Inteligencija ima vlastitu svijest, ili je to samo odraz prethodno skupljenih iskustava i podataka, ne postoji ništa drugo što bi nam zadovoljilo radoznalost.

* * *

Skrivamo se u napuštenoj šumskoj drvenoj kolibi. Ispred nas, pružaju se nagomilani oblaci od krošnji drveća dokle nam pogled seže. Nedavno smo pronašli kamene ostatke nečega što je mogla biti osmatračnica iz srednjega vijeka. Sa njenog vrha vidjela sam grad i rijeku u daljini. Ipak, noću nas raznoliki glasovi životinja podsjećaju na to koliko smo zapravo daleko od civilizacije, koja je oduvijek patila od hroničnog nedostatka privatnosti.

Moje novo ime je Lada, kao ona princeza iz starog češkog filma, koja zaogrnuta u sivi plašt od mišijeg krzna bježi iz kandži zlog okupatorskog kralja Kazisveta, skrivajući zlatnu zvijezdu na čelu. Svoje sam ime sama odabrala, onoga trenutka kada smo odlučili živjeti život oslobođeni. Ime Lada je označavalo slavensku boginju ljubavi i plodnosti koja pojavljivala zajedno sa vilama na proljeće. Postoje određene naznake da je ona jednostavno lijepa riječ koja se ustalila u narodnim pjesmama kao refren i da ni nema veze sa religijom… Lada, lada, lada… Lada kao riječ koja se pruža iz grla onih koji streme oslobađanju, kao otpor, kao nešto što izlazi iz okvira, proteže se preko parspatua do prozora, izlazi kroz isti i pruža svoje ruke tek probuđenim zrakama sunca. Lada, kao posljednji ostatak iracionalnosti na ovome svijetu.

„Možda smo mi odgovor na naše pitanje“, govorim Bonobu, dok mi ljubi zapešća. Grlim ga i oboje tonemo u blaženi san.

* * *

A, kako glasi tvoja priča inspirisana „pozajmljenom rečenicom“? Pošalji nam je na ninodrag@outlook.com, a kao nagradu za trud očekuj knjigu.

Saznaj više o izazovu ovde.

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s